Arhiv tekstova

Cijelu svoju poslovnu karijeru i radni staž, a danas je to već blizu tri i pol radna decenija, Grgo Orčić (1955.) provodi baveći se trgovačkim poslom. Tijekom svih proteklih godina u službi i na usluzi kupaca, prošao je sve sektore rada – od društvenih do privatnih, čak je tećinu radnog vijeka proveo i kao samostalni trgovac, a već nekoliko godina se bavi trgovinom alatima u subotičkoj tvrtki »Madal Bal« kao šef prodaje, PR i trgovački putnik.  

Izbor životnog zanimanja je gotovo uvijek povezan s nekom okolnosti koja je u konačnici presudna za finalni odabir. Što je prevagnulo u Vašem izboru?

Za moj izbor trgovačke struke i poziva kojim se bavim cijelog svog života odlučujući je bio savjet liječnika, koji me je liječio u djetinjstvu. Naime, imao sam problema s nogom i on je preporučio određenu aktivnost u obliku više stajanja kako bi moja noga što više ojačala. Vođen tom mišlju svoju motivaciju sam usmjerio prema trgovačkom pozivu i završio ekonomsku školu trgovačkog smjera u Subotici.

Po završetku školovanja odmah ste se i zaposlili.

Moje prvo zaposlenje u trgovačkoj struci bilo je u tadašnjem »Medoproduktu«, u subotičkoj samousluzi u Ulici Matije Gupca, potom je tvrtka prešla u okvir »Peščare« i tako sam za pultom proveo 13 godina.

Kako je došlo do odluke o napuštanju društvenog sektora i započinjanja privatnog obrta?

Koncem osamdesetih godina odlučio sam se okušati kao samostalni trgovac i otvorio sam svoj mini market u želji da svoje već solidno trgovačko iskustvo unaprijedim u privatnom angažmanu. U razdoblju od 1988. do 1997. godine imao sam svoju samostalnu trgovačku radnju u, nažalost, kako se pokazalo kasnije, vrlo nezgodnim i turbulentnim vremenima.

Što je uvjetovalo napuštanje privatnog biznisa?

Uza sve nedaće kroz koje sam, poput mojih brojnih kolega u to vrijeme, morao prolaziti i prevazilaziti ih tijekom poznate galopirajuće inflacije u devedesetim godinama prošlog stoljeća, na koncu mi je ondašnja financijska policija utvrdila navodne »nepravilnosti« u poslovanju i zaplijenila robu u vrijednosti od 12.000 njemačkih maraka.

Ostanimo još trenutak na toj famoznoj inflaciji. Iako se zasigurno nerado sjećate tih vremena, imate li neku zgodu ili primjer koji će ostati zauvijek upamćen?

Bez obzira na sve nelagode i nevolje s kojima sam se morao svakodnevno susretati u svom tadašnjem poslu, mislim kako mi je tadašnje poslovno i životno iskustvo iznimno važno i drago. Upoznao sam mnogo ljudi, stekao poznanstva s mojim nekadašnjim mušterijama s kojima sam i danas u dobrim odnosima. Glede nekog detalja iz tog razdoblja, zauvijek ću se sjećati kako smo običavali predati dnevni pazar u tadašnji SDK, a red je znao biti duž cijelog subotičkog korza. Dok bi stigli na red pazar je znao biti posve obezvrijeđen. Čekajući, znali bi sjesti u kafić našeg pokojnog prijatelja Joleta, naručiti piće i pitati ga je li možemo platiti »pazarom«. On bi se znao nasmijati, konstatirajući kako svota nije dovoljna za pokrivanje cijelog ceha, ali da će nam ipak dati narudžbu. Također, u jednom trenutku je kruh bio skroz obezvrijeđen i mnogi trgovci su ga davali i besplatno.

Iz današnje perspektive na koji način biste postavili razliku između rada u društvenom i privatnom sektoru?

Realno, znatno lakše je bilo raditi u društvenom sektoru kao dio cijeloga tima, a kao privatnik imao sam znatno veću odgovornost na sebi i poslu koji obavljam.

Napuštanjem privatnog biznisa nekoliko godina ste radili u »Yucomu«, potom u »Biosu«, a sada ste uposleni u tvtki »Madal Bal« na mjestu šefa prodaje. Kakvom vrstom trgovine se trenutačno bavite?

U pitanju je prodaja ručnih alata i strojeva koji imaju četiri zaštićena branda, primjerice to su: Extol, Fortum (specijalizirani alati za automehaničare), Heron (agregati) i Kito (profesionalni šrafcigeri). Pokraj posla šefa prodaje obavljem i sve PR poslove za tvrtku, a često i putujem diljem Vojvodine u svojstvu trgovačkog predstavnika tvrtke. Tijekom proteklih godina sam obišao cijelu Vojvodinu i taj segment smatram, također, iznimno važnim u svom trgovačko-poslovnom iskustvu.

Kakvi su Vaši daljnji »trgovački« planovi?

Trenutačno sam potpuno predan radu u tvrtki u kojoj sam zaposlen, a postoje određene indicije kako bi se u budućnosti moglo otvoriti predstavništvo u Hrvatskoj, u koju bih volio otići, raditi i živjeti.

Pričajući o poslu zaboravili smo i na život. Osim zbilja osebujne poslovne biografije i života predanog poslu, što bismo još trebali znati o Vama?

Životni poziv, kojeg sam još davno odabrao, zbilja često uvjetuje nedostatak slobodnog vremena, jer klasičnog radnog vremena gotovo da i nemam. Ipak, oženjen sam i svaki slobodan trenutak volim provesti sa svojom četrnaestogodišnjom kćeri Josipom. Nogomet mi je oduvijek bio najdraži hobi, vječiti sam Dinamovac i skoro 20 godina sam bio član uprave NK »Tavankut«.